Kako se podržati kroz gubitak bebe?

Mjesec listopad se diljem svijeta obilježava kao mjesec podizanja svijesti o perinatalnom gubitku. Gubitak bebe, bez obzira koliko se rano ili pak kasno dogodio, ostavlja duboki trag u srcu svakog roditelja.

No unatoč statistici da će se svaka 1 od 4 trudnoće završiti spontanim pobačajem ili da će 1 od 160 žena roditi mrtvorođenče, ovo je i dalje tabu tema u našem društvu i roditeljima nisu pružene dovoljne informacije niti potrebna podrška kroz gubitak, kao ni u periodu nakon gubitka bebe.

Upravo je zbog ovoga gubitak bebe jedno neopisivo usamljeno iskustvo koje nosi određenu stigmu srama.

Ako ste se ikada našli u prostoriji punoj ljudi ili punoj žena, velika je vjerojatnost da je 25 posto njih doživjelo neku vrstu gubitka. Također je velika vjerojatnost da je neka žena u vašem životu, bilo da je to vaša mama, sestra, prijateljica ili kolegica s posla doživjela neku vrstu gubitka. No ako je ovo toliko učestalo, zašto se o tome još uvijek tako malo priča?

Smrt je posljednji veliki tabu u našem društvu. Ljudi gledaju na smrt kao nešto što se događa drugima, ali ne i nama. Smrt je nešto čega se bojimo i upravo zbog toga nam je lakše o njoj ne pričati i ne razmišljati. I tako neizbježnost smrti postaje tabu koji smo gurnuli duboko u podsvijest. Kada tome dodamo smrt djeteta ili nerođene bebe, nije ni čudo da ljudi zaziru od toga.

Smrt djeteta ili bebe je nešto što ide protiv svega što je prirodno. Oni ne bi trebali umirati prije svojih roditelja. Stoga ne čudi da ljudi ne vole razmišljati o tome i kada se nađu u toj situaciji, nisu dovoljno informirani da bi znali što reći i kako pomoći.

Ono što dodatno otežava iskustvo gubitka bebe i ono što dolazi nakon samog gubitka je manjak informacija koje su ženi pružene i do kojih žena može doći. Tako je jedna od najvećih zabluda s kojima se žene susretnu ta da je gubitak jednokratni događaj i da se za čas vratiš na staro. A to ne može biti dalje od istine.

Gubitak bebe je sveprožimajuće iskustvo, nešto što se ne događa samo na fizičkoj razini našeg tijela, već ga proživljavamo i emocionalno i duhovno. I sve te razine treba uzeti u obzir kada želimo podržati ženu u tome što joj se događa te kako si u periodu nakon gubitka može pomoći.

Što se događa na fizičkoj razini tijela tijekom trudnoće i kroz gubitak?

Od samog začeća ženino tijelo krene prolaziti kroz vrlo intenzivne hormonske, fizičke i metaboličke procese. Dolazi do velikog rasta hormona poput progesterona i estrogena, mijenjaju se odnosi određenih hormona i sve to u svrhu da podrže tijelo kroz trudnoću i porod. Ženini krvožilni i dišni sustavi isto prolaze kroz velike promjene, kao što je povećanje volumena krvi, ubrzavanje otkucaja srca, snizuje se razina ugljičnog dioksida.

Probavni sustav se usporava pod utjecajem progesterona, maternica pritišće sve više mokraćni mjehur što dovodi do češćeg mokrenja, ligamenti i zglobovi se opuštaju. Ali ono što je također jako zanimljivo i bitno za spomenuti su promjene u ženinom mozgu koje kreću od samog početka trudnoće.

U mozgu dolazi do duboke strukturne reorganizacije, odnosno ženin mozak prolazi kroz intenzivno razdoblje neuroplastičnosti. Sve se u mozgu krene mijenjati kako bi pripremilo ženu za brigu i njegovanje djeteta. Smanjuje se volumen sive tvari, a s druge strane pojačava bijela tvar, hormoni utječu na aktivnost neurona u hipotalamusu zbog čega se privremeno može potisnuti aktivnost u hipokampusu.

Zvuči pomalo štreberski nabrajati ove sve stvari, ali to je od iznimne važnosti kako bismo razumjeli gdje se odjednom nađe ženino tijelo i ženin mozak kada proces trudnoće bude naglo prekinut gubitkom bebe.

Zamisli to ovako. Kreneš graditi kuću, napraviš temelje, podigneš zidove, staviš prozore i vrata. Počneš postavljati struju i onda odjednom stop. Proces gradnje staje. Kuća nike srušena pa da je sada sve resetirano, a nije niti sagrađena u potpunosti. To je jedan limbo.

Struja nema kamo otići, radnici koji ne znaju što da dalje rade, krova nema i kroz njega pada kiša. To je otprilike ženin mozak nakon gubitka bebe. Mozak je započeo s intenzivnim pripremama, i sada ostaje sa svim tim promjenama, svim izmijenjenim strukturama i procesima i ne zna što da radi. Ne može se samo resetirati na početak, a ne može ni proći kroz postporođajno razdoblje jer bebe za koju se pripremamo ovdje nema.

Dogodio se ogroman rascjep između biologije i psihologije - tijelo i dalje mora proć kroz postpartum i kroz biološke procese kao da je rodilo, ali bez prisutnosti bebe. 

U ženinom tijelu dolazi do biokemijske oluje:

• Progesteron pada za 90% u roku od dva dana što dovodi do trenutne disregulacije u raspoloženju i do velikog skoka u anksioznosti

• Estrogen naglo pada i dovodi do poremećaja serotonina te žena postaje ranjiva za razvoj depresije

• Oksitocin nema kamo otići, hormon vezivanja odjednom postaje hormonom boli

• Kortizol preplavljuje još mjesecima zbog čega živčani sustav ostaje zaglavljen u stanju preživljavanja

• Prolaktin svejedno može porasti što dovodi do pojave mlijeka, ali bez bebe koju može nahraniti

Ovaj prelom procesa se često naziva prekinuta matrescencija. Tuga i gubitak identiteta nisu samo psihološke i emocionalne prirode nakon gubitka bebe, već je to biologija. Važno je razumijeti što se sve događa sa ženinim tijelom, mozgom i živčanim sustavom kada dođe do gubitka i prekida procesa matrescencije koji ostaje nedovršen.

Biokemijska i hormonalna oluja koja se ne resetira preko noći. Mozak koji sada identificira trudnoću i plodnost kao nešto opasno i skladno tome može potisnuti buduće začeće kako bi nas zaštitio. Ženin interoceptivni sustav se isključuje kako bi se preživio, a ženino tijelo nastavlja s postpartumom neovisno o ishodu i bebi koja nije preživjela.

U ženinom tijelu, mozgu i živčanom sustavu se sve pripremalo za bebu i povezivanje, a sada nakon gubitka je taj proces naglo prekinut i nastao je kaos. Kada pričamo i o zacjeljivanju i o podršci, sve se mora uzeti u obzir.

Ponašaj se kao da si u postpartumu (jer to i jesi)

Fizički oporavak će naravno ovisiti u kojem stadiju trudnoće je došlo do gubitka. To bi značilo da će period postpartum biti manje ili više intenzivan ovisno o tjednima kada je žena izgubila bebu. Zbog toga bih voljela pričati o nekim osnovnim smjernicama što svaka žena može napraviti kako bi podržala svoje tijelo kroz fizički dio oporavka nakon gubitka bebe.

Ovisno o vrsti gubitka te kako se gubitak dogodio, žena može očekivati krvarenje još neko vrijeme kao i nakon poroda živog djeteta. Bez obzira je li žena prošla kroz prirodni gubitak (ili kako ja kažem, kroz porod, bez obzira na rane tjedne), kroz kiretažu ili porod mrtvorođenog djeteta, maternica i dalje treba vremena da se očisti do kraja te da se vrati na približnu veličinu koja je bila prije početka trudnoće.

Ono što žene jako često neugodno iznenadi (a neke i traumatizira) je količina krvarenja. Liječnici se nerijetko drže one stare izreke da je “gubitak samo malo jača menstruacija”, ali vjerujem da se mnoge žene neće s ovime složiti. Gubitak bebe nije nimalo poput menstruacije. Krvarenje za vrijeme i nakon gubitka može biti intenzivno, obilno, s velikim ugrušcima krvi te bolovima poput samih trudova.

Ono što ja često savjetujem žene je da odustanu od običnih menstrualnih uložaka i da koriste uloške/pelene za inkontinenciju. Oni će ti dobro doći i za sljedećih nekoliko menstruacija kada je krvarenje nepredvidivo. Naravno, i dalje treba pratiti količinu krvi i ugruške, pratiti dolazi li do pojave temperature ili do neugodnog mirisa iz rodnice. Za bolove se normalno mogu koristiti svi lijekovi što se i inače koriste, primjerice paracetamol ili ibuprofen.

Toplina je neopisivo važna za tijelo u postpartumu, a tijelo bi trebalo zagrijavati i izvana i iznutra (hranom i pićima). Utopljavanje maternice nakon gubitka bebe je holistička praksa ukorijenjena u tradicionalnoj kineskoj medicine koja potiče fizičko zacjeljivanje, poboljšava cirkulaciju te smanjuje hladnoću i stagnaciju u području zdjelice. Trbuh možemo omotati šalom ili maramom ili držati termofor na trbuhu 20-ak minuta. 

Kada u razdoblju postpartuma tijelo također prolazi i kroz tugovanje, možete samo zamisliti koliko energije troši. I zato ga trebamo podržati kroz prikladnu prehranu. Naglasak treba biti na lako probavljivoj i toploj hrani punoj vlakana. Naša probava pati kada tugujemo i važna nam je dobra cirkulacija (a hladnoća usporava cirkulaciju).

Variva, tople juhe, temeljci, kaše s kuhanim voćem, kompoti, biljni čajevi, začini i hrana koji zagrijavaju - cimet, kardamom, đumbir, muškatni oraščić i slično, mrkva, poriluk, cikla, batat, amarant, sezam, bučine sjemenke, chia sjemenke, smokve itd. 

Ako naš probavni sustav ne funkcionira kako treba, to znači da nam tijelo ne dobiva sve prijeko potrebne nutrijente koji su itekako potrebni u postpartumu nakon gubitka, te to sve može dovesti do ozbiljnih nutritivnih deficita. A da bi naš probavni sustav funkcionirao kako treba, potrebne su mu tri stvari - dovoljno krvi, tekućine i energije.

Postpartum sam po sebi podrazumijeva gubitak krvi, a kada je tijelo pod emocionalnim stresom i kada tugujemo, sva krv se preusmjerava iz naših probavnih organa u vanjske ekstremitete (tzv stanje preživljavanja, odnosno bori se ili bježi). Naš probavni sustav teško probavlja hranu ako je pod stresom. Kada tugujemo nakon gubitka bebe, često smo i  dehidrirani ili zbog nedovoljnog unosa tekućine, no i zbog puno plakanja i postpartum znojenja.

Dehidraciji doprinosi i konzumacija kofeina i alkohola. Manjak tekućine je još jedan od razloga zašto nam hrana pada teško na želudac nakon gubitka, pa se često javlja žgaravica ili proljev. Naš probavni sustav ne smije biti suh, jer u toj situaciji ne može proizvesti dovoljno želučane kiseline i probavnih enzima koji pomažu da se ugljikohidrati, proteini i masti razlože na manje molekule koje onda možemo apsorbirati. Žudnja za tzv. comfort foodom je česta, jer su naša tijela neuhranjena, ne samo na fizičkoj razini, već i na emocionalnoj i duhovnoj.

No tradicionalna utješna hrana samo hrani pogrešan tip bakterija u našim crijevima (koje također bujaju dodatno zbog emocionalnog stresa), a onih dobrih bakterija koje proizvode serotonin imamo sve manje.

Time se stvara jedan začarani krug u kojem "utješna" hrana samo pridonosi još većoj potištenosti, usamljenosti i iscrpljenosti. Zato je važno da se fokusiramo i na: 

• brigu o razinama šećera u krvi (gubitak, tuga i emocionalni stres koje tijelo proživljava nakong gubitka ionako uzrokuje velike skokove u razinama šećera u krvi, a kada na to još nadodamo hranu koja to uzrokuje, radimo si duplu štetu)

• kiselu hranu i sol, jer one pospješuju proizvodnju i protok sline

• duboko trbušno disanje koje stimulira naš živac vagus i aktivira parasimpatički dio našeg autonomnog živčanog sustava (tzv. odmori se i probavi) 

Neki od vitamina koji su jako važni u postpartumu su vitamin D3, željezo, omega 3, kalcij, probiotici, jod, vitamin b12, magnezij, cink, kolagen, zbog čega žena treba nastaviti piti prenatalne vitamine te se podržati kroz pravilnu prehranu.

Ovdje bih napomenula nešto jako važno, a o čemu se također ne priča te postoji neki sram vezan za ovu temu. Ženin odnos prema hrani će varirati. I žene moraju znati da je sve to normalno. Možda će se dogoditi da nemaš želju ulagati vrijeme i energiju u zdravu prehranu jer si ljuta na svoje tijelo, možda jer ćeš se pitati koji je uopće smisao kad si svejedno izgubila svoju  bebu, možda ćeš čak i željeti kazniti svoje tijelo ili pak zadržati kile i privid trudničkog tijela te zbog toga naginjati “junk” hrani (tražimo barem i male doze užitka i good feelinga što nam pružaju dopamin i endorfini).

Mnogo žena će se zbog ovoga osjećati kao da su lude, ali to ne bi trebale. Tugovanje nakon gubitka bebe je iznimno teško emocionalno iskustvo i važno je da prema sebi budemo nježne i blage.

Radimo najbolje što možemo i koliko možemo - svaki dan ili svaki sat će možda izgledati drugačije i to je ok. U redu je dopustiti si utjehu u hrani i već sljedeći dan ipak jesti “zdravije”. U redu je cijeli dan jesti “lošije”, ali imati barem jedan topli obrok pun vlakana. Ništa u ovom razdoblju nije lako. Idemo sat po sat, dan po dan, korak po korak. 

Kakve još promjene možemo doživjeti, a da su potpuno normalne nakon gubitka?

Kada na intenzivne biološke promjene u postpartumu nadodamo tugovanje, žena može iskusiti čitav raspon simptoma o kojima je važno pričati. Ovo je nešto o čemu žene nisu dovoljno informirane i onda kada iskuse neke od tih stvari se uistinu osjećaju kao da su počele gubiti razum, a ne znaju da su zapravo sve te stvari iznimno normalne uzimajući u obzir ono što su prošle. 

Tako je na primjer normalno da dođe do potpunog gubitka koncentracije koji se manifestira kroz nemogućnost praćenja bilo kakvog razgovora, čitanja knjige ili gledanja filma. Također iskusimo privremenu zaboravljivost, teško nam se sjetiti što smo htjeli učiniti, zaboravljamo gdje su nam stvari, ne možemo pamtiti detalje koje su nam drugi rekli.

Često se osjećamo dezorijentirano, imamo problema sa snalaženjem u prostoru i vremenu. Tuga i postpartum u kombinaciji, kao što sam već rekla, troše neopisivo puno energije, zbog čega se možemo osjećati iznimno iscrpljeno i umorno ili ćemo iskusiti poremećaje u spavanju. Tuga se također može manifestirati kroz fizičku bol, pa tako možemo iskusiti glavobolje, pritisak ili bol u prsima, probavne smetnje ili općenito slabost mišića.

Ništa od toga nije neuobičajeno, ali mnoge žene uhvati nespremnima i mnoge od njih potraže i liječničku pomoć misleći da je problem fizički. A to je samo naše tijelo koje reagira na jedan od najbolnijih i nepojmljivih gubitaka.

Ništa u tugovanju nakon gubitka bebe nije pogrešno

Tugovanje je ujedno i univerzalno i individualno ljudsko iskustvo. Svi tugujemo, ali bez obzira na sličnosti u našim pričama, tugovanje će biti specifično za svaku ženu. Svaka žena će proći kroz taj proces na svoj način i on će trajati koliko treba trajati. Ne postoje faze, ne postoji linearnost u oporavku (više spirala, gdje se krećemo malo gore pa opet dolje pa opet gore), nema krajnjeg datuma kada moramo biti “dobro” ili se “vratiti na staro”.

Neke od emocionalnih reakcija koje će žena iskusiti uključuju čitav spektar osjećaja od tuge, ljutnje, šoka, krivnje, srama, ljubomore, anksioznosti, olakšanja, bespomoćnosti, beznadnosti, iritabilnosti, frustracije, usamljenosti pa sve do tuposti, depresije, očajanja, čežnje, zamjeranja i manjka kontrole.

Sasvim je normalno da se žena koja je izgubila bebu neće ponašati kako bi se inače možda ponašala. Tako znamo pričati na primjer o uzimanju lijekova za spavanje, promjenama u apetitu, povećanoj konzumaciji alkohola i droga, nepredvidljivom i nekontroliranom plakanju, neopreznom i nekontroliranom djelovanju, pravljenju oltara, nošenju posebnih predmeta sa sobom, ne mijenjanju stvari u prostoru. 

Istina, određena “nezdrava” ponašanja nam mogu ponekad "olakšati" u akutnoj fazi tuge, ali nakon toga bi ih se trebalo promijeniti. Razumljiva su odmah nakon gubitka i ne znače da je netko poludio. Ali, ako se nastave nakon nekog vremena, potrebno je potražiti profesionalnu pomoć. 

Mnoge žene će prolaziti i kroz takozvane duhovne promjene koje dolaze u obliku traženja smisla u gubitku. Mogu dovesti i do promjene u duhovnim/religioznim uvjerenjima, osjećajima i ponašanjima, traženju načina kako živjeti bez svoje bebe, preispitivanju Boga (ili njihove osobne religije), u smislu "Kako je Bog mogao ovo dopustiti", preispitivanja hoće li ikada više vidjeti svoju bebu kada umru. Kao i svaki drugi alat, vjera se može koristiti na zdrav način, ili na nezdrav ili neprimjeren način.

Ako smo netko tko podržava ženu koja je izgubila bebu, neopisivo je važno da ne silite svoja vjerska uvjerenja na drugu osobu (“Bog je trebao anđela, tvoja beba je bila posebna pa ju je Bog htio uz sebe, sada su na boljem mjestu” i slično). Što ljudi vjeruju u svom tugovanju će se mijenjati s vremenom i na njima je da to odlučuju.

Tvoja tuga pripada samo tebi

Kao što je spomenuto na početku ovog teksta, gubitak bebe je i dalje, bez obzira na svoju učestalost, veliki tabu. Nitko nas ne uči o ovome, a još manje o tome kako podržati sebe ili pak nekog drugog tko kroz to prolazi.

Današnje društvo je većinom nepismeno kada se radi o gubitku i tugovanju. Ono što želim reći je da tuga koju žena osjeća pripada samo njoj. Bez obzira što svijet nije vidio njenu bebu ne znači da je za ženu ona bila manje stvarna. To je bilo nečije dijete i u trenutku kada ga žena izgubi, ne gubi samo njega, već gubi budućnost koju je zamišljala. Tuga koja nam ostaje nije nešto što treba popravljati, jer nije pogrešna.

Tuga je nešto kroz što moramo proći i kroz što moramo biti podržani. Važno je da netko svjedoči tome što smo izgubili. Važno je da se ne pretvaramo kao da se ništa nije dogodilo jer ignoriranjem i zakopavanjem naše tuge ona ne nestaje, već nastavlja živjeti u našem tijelu. Važno je razmišljati o onome što je NAMA potrebno, a ne razmišljati o tome hoće li drugima biti nelagodno. Važno je pričati o svojoj bebi ako to želimo. Važno je obilježavati i dalje njen život ako to želimo. Važno je nositi i dalje sjećanje na nju kroz naš život.

Zacjeljivanje nakon gubitka je gotovo pa put bez kraja. Utrka na duge staze. Potrebno je mnogo ljubavi, nježnosti, podrške (kako vlastite, tako i tuđe) i strpljenja. Ali kroz zacjeljivanje ne povećavamo samo svoj kapacitet da se nosimo s tugom i svim drugim teškim emocijama koje ju prate, već povećavamo i svoj kapacitet za ponovnu radost, užitak, kreativnost, stvaranje, nadu.

Mnogi će imati puno toga za reći, savjetovati, mnogi će nas pokušati požurivati ili nametnuti svoj stav ili pogled na ono što smo prošli. No želim da svaka žena zna da jedino ona zna što je najbolje za nju. Želim da se svaka žena okrene prema sebi i u sebe i osjeti ono što je njoj važno i što i kako želi. Kada to učinimo, put pred nama postane barem mrvu lakši.

I za kraj, da dodam ulomak iz jednog svog teksta o tome kada žena postaje majkom.

“Tvoj proces postajanja majkom je započeo u onom trenu kada si počela zamišljati svoju bebu i svoje majčinstvo. Nastavio se kroz pozitivan test i kroz svaku sekundu tvoje trudnoće. Nažalost, za tebe je taj proces prelomljen, ali to ne znači da je s gubitkom zaustavljen ili poništen. Nitko ti ne može oduzeti tvoje majčinstvo.

Bez obzira jesi li samo o njemu sanjala, bez obzira je li trudnoća trajala jedan dan ili 40 tjedana. Sve u tebi se promijenilo. Stanice tvoje bebe i dalje kolaju tvojim krvotokom i bit će zauvijek dijelom tebe i tvoje buduće djece. Duša možda nije poprimila ovozemaljsko tijelo, no svejedno je i dalje prisutna.

Tako da, ako se još uvijek i dalje pitaš ili sumnjaš, ja sam ovdje da ti kažem - ti si i dalje mama!”

Svakoj koja ovo čita, a izgubila je svoju bebu - neopisivo mi je žao i šaljem ti puno ljubavi!